Slučaj koji je šokirao Hrvatsku: Majka 59 godina krila sina u kući

Iako je rođen 1948, Drago J. iz Belog Manastira u Hrvatskoj ponovo je počeo da postoji tek 2007. godine. Naime, sve do marta te godine Dragu je majka Veronika skrivala od svijeta.

Zaključan u sobi, sa rešetkama na prozoru, Drago je živio više od pola vijeka. Da apsurd bude veći, kuća strave bila je tek nekoliko stotina metara udaljena od belomanastirskog Centra za socijalni rad, piše Večernji list.

Priča o Dragi, koji je život proveo u kućnom zatvoru, bez ikakvog kontakta s spoljnim svijetom, prije 16 godina je potresla Baranju i čitavu Hrvatsku.

U kući, u Ulici Vladana Desnice, u Belom Manastiru, na broju 26, „nevidljivi čovjek“ proveo je 59 godina svog života.

S vremena na vrijeme, mještani su, noću, kada je bilo upaljeno svjetlo, u kući viđali siluetu muškarca, ali nisu znali da je riječ o sinu kojeg je majka, od ranog djetinjstva, zatvorila u kuću, pomno ga skrivajući od svijeta, piše Večernji.

Komšije, s kojima su novinari razgovarali te 2007, tvrdili su da Dragu nikada nisu vidjeli. Koliko ga je majka dobro skrivala govori i nevjerovatan podatak da Dragu nikada nije vidjela čak ni supruga njegovog brata, iako su prvih godina braka živjeli na istom kućnom broju i dijelili dvorište, prenosi Telegraf.

Ukratko, gotovo šest decenija nesrećni čovjek zapravo nije postojao, jer za njega niko, osim par članova njegove porodice, nije znao. Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu…

Drago nikada nije upoznao druge ljude, čak ni prve komšije. Nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjetio vjetar na licu, udisao svež vazduh. Bio je 24 sata, sedam dana u nedjelji, zatvoren u četiri zida svoje male sobe.

Jedini prozor, na toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, poput zatvorskog, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na sve prozore kuće strave, izgrađene početkom prošlog vijeka.

Iz male sobe, koja je bila čitav Dragin svijet, nije se moglo direktno izaći. Put, prema izlazu u dvorište, vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek uveče bi bila privremeno otvorena.

Majka Veronika ga je, naime, tek pod okriljem mraka, puštala u kuhinju. Slučajni prolaznici bi, u prostoriji u kojoj je gorjelo svjetlo, tada vidjeli siluetu muškarca.

Uvijek je, pričali su, sjedio tako da su mogli da mu vide samo leđa, ali ne i lice, pa je njegov identitet ostao misterija.

Čak ni mještani, koji su, krateći sebi put iz jedne ulice u drugu, prolazili kroz njihovo dvorište, pa ni komšije koje su ponekad svraćale, nisu Dragu nikad vidjeli.

Nakon što mu je umro otac, jedina osoba koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina bila je njegova majka. Dodir sa svijetom nije imao niti putem radija ili TV ekrana. Nije čak znao niti čemu služi kupatilo. Tek nakon smrti majke Veronike u februaru 2007. godine stravična priča je izašla na vidjelo.

Večernji piše da se Drago, još kao veoma mali razbolio, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, zbog sramote, zatvorili u kuću, da ga niko više nikada ne vidi.

Kako je vrijeme prolazilo, na dječaka su svi zaboravili. Niko za njega više nije pitao, jer za majku Veroniku je, po pričanju onih koji su je poznavali, Drago bio zabranjena tema.

Dragino ime je posljednji put u dokumentima evidentirano 1978. Tadašnja invalidska komisija u Osijeku, 7. marta zabilježila je da je, kao četverogodišnjak, liječen na Šalati. Spominje se i otpusna lista dječje klinike Rebro, iz 1963. godine, kada je nesrećnom dječaku dijagnostifikovan teži stepen mentalne retardacije.

Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog. U dokumentu se takođe navodi da nije završio školu, da živi s majkom i da mu je potreban stalni nadzor.

Dragina majka Veronika bila je nekad, po pričanju mještana, prava dama. Odijevala se elegantno, nosila je šešire i svilene rukavice. Bila je, u to vrijeme, jedna od rijetkih koja je mogla da se pohvali završenom gimnazijom.

Njen suprug, Ivan bio je inženjer arhitekture, a svoj radni vijek proveo je radeći kao šef katastra u Belom Manastiru.

Kako je Veronika bila Mađarica, iz njihove se kuće najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razumije hrvatski, jer mu se čitav život majka i obraćala samo na mađarskom.

Od članova porodice Drago je imao još dvojicu braće. Stariji Pero živio je i radio u Beogradu, a mlađi Mirko je, sa porodicom, stanovao u Ludbregu. Komšije su ispričale da su, prve godine braka, Mirko i njegova supruga živjeli u dvorištu kuće u kojoj su bili i Drago i majka, ali ni Mirkova supruga nikada nije vidjela Dragu. Prvi ga je put ugledala kada je umrla njena svekrva Veronika. Iako sve to zvuči nevjerovatno, da je istinito potvrdili su i u belomanastirskom Centru za socijalni rad, koji je, da apsurd bude još veći, a priča tragičnija, od Draginog „zatvora“ udaljen tek nekoliko stotina metara.

Tek nakon što je 2007, tada 59-godišnji Drago, ponovo rođen, ovaj nesrećni čovjek je ponovo počeo da postoji i za sistem.

Posredstvom Centra za socijalni rad, smješten je u hraniteljsku porodicu, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima.

Kod odabira hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da nova porodica nesrećnog Draga zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima hraniteljke, nije mogao razumjeti ni čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.

Prvih desetak dana nakon dolaska u porodicu Drago bi, svaki put kada bi neko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Nije dao da se presvuče niti opere.

Srećom, situacija se vremenom popravila. Počeo je da nosi pelene, hraniteljka je ispričala da je, ponekad, uhvati za ruku ili prisloni svoj dlan na njen obraz. Iako je mogao da se kreće, godine „zatočeništva“ učinile su svoje te je nerado ustajao iz kreveta. Hraniteljka mu je obroke donosila u sobu.

„Voli da jede variva, ali najdraži su mu slatkiši. Njima se raduje poput malog djeteta, što on, na mentalnom nivou zapravo i jeste“, ispričala je tada Valerija.

Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila na strogu kaznu kućnog zatvora, da li su ga se stidjeli ili su se pribojavali njegovog nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragini roditelji odnijeli sa sobom u grob.

Foto: Pexels

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.